Godine 1859. g. Simpson izumio je prvi električni grijač na svijetu i dobio patent za ovaj proizvod. Električni grijaći element sastoji se od zavojnice od metalne žice koja je oklopljena u metalnu cijev, a metalna cijev i metalna žica su izolirane keramičkim izolacijskim materijalima kako bi postale grijaće tijelo, a to je naš dobro poznati električni grijač.
Zbog nedostatka određene procesne opreme u to vrijeme, ovaj izum se ne može primijeniti, a ne postoji odgovarajuća otporna žica kao otporni grijaći materijal, a materijal koji se može koristiti je samo željezna žica. Međutim, budući da je otpornost željezne žice vrlo mala, teško je napraviti visoki napon, a otporna žica izrađena od plemenitih metala je skupa.
Proizvodnja i razvoj grijaćih elemenata nije počeo dobivati zamah sve do 1910. godine, kada su Sjedinjene Države već proizvele leguru nikal-kroma, koja je imala otpornost na visoke temperature i visoku otpornost, a već su bili dostupni umjetni anorganski izolacijski materijali. Od tada su ispunjeni osnovni uvjeti za proizvodnju električnog grijača.
Pravi razvoj električnih grijača bio je tijekom Prvog svjetskog rata, kada je glavni proces razvijen praškastom metodom, a 1918. godine General Electric Company Sjedinjenih Država dala je patent za proizvodnju (Generalelectric of USA), koji se sastoji od metalne cijevi. U cijevi je koncentrični položaj spiralnog kruga grijaće žice, okolo je praškasti izolacijski materijal.
Ali ni taj pristup nije uspio jer nije bilo odgovarajućih strojeva ni načina proizvodnje. Sve do sredine pedesetih u Europi, metoda koja se koristila još uvijek je bila prilično složena, što je rezultiralo skupim troškovima, a tek nakon (Bulten Kanthal) promocije Sjedinjenih Država (OAKLEY) originalni dizajn proizvodnje strojeva za američko tržište, primjena i popularnost njegovog električnog grijaćeg elementa promovirana je u cijelom svijetu.
